Koliko je ustvari ”čovjek od gume” ili “balerina s čeličnim šakama”, kako su ga zvali zbog svoje elegancije i golmanskog umijeća, govori i činjenica da nije dozvoljavao saigračima da postavljaju živi zid prilikom izvođenja slobodnih udaraca, što u današnje vrijeme zvuči pomalo nevjerovatno.
Sigurno je velika šteta što je cijela njegova karijera bila u vremenu kad su se utakmice uglavnom gledale uživo, na uvijek prepunim stadionima, ili su se prijenosi slušali u rijetkim kućama koje su imale radioprijemnike ili tranzistore šesdesetih godina dvadesetog stoljeća, pa su potezi ovog čovjeka ostali samo legenda koja se prepričava. Ostao je svega poneki snimak njegovih akrobacija kada je prešao u njemački Aachen.
Fudbalska priča počinje njegovim debijem protiv ekipe Metalca. Utakmica je završena pobjedom rezultatom 3:0, i od tada Beara nije niti jednom napustio stative gola Hajduka. Imao je ukupno 308 nastupa i 2 osvojene titule Jugoslavije.
Najveći trag na njegovu karijeru ostavio je prelazak iz Hajduka u najljućeg protivnika beogradsku Crvenu Zvezdu, 1955. godine, i to zbog navodnih optužbi od strane saigrača Marka Markovine kako on nije imao nikakve zasluga za prethodno osvojene dvije titule pravaka. Njegov prelazak u beogradski tim bio je najveći skandal do tada u bivšoj Jugoslaviji, o čemu se dosta pisalo i govorilo čak i u svjetskim medijima. Navijači Hajduka bili su iznimno razočarani i u njihovima očima veliki Beara sada je bio izdajnik. Do kraja svoje karijere Beara više nikada nije branio na Poljudu.
Ipak, i pored svih nedaća, prelazak u Zvezdu donio mu je još ukupno 4 osvojene titule prvaka i 2 Kupa Maršala Tita.
A da je politika i tada imala svoje prste u sportu govori i činjenica da je nakon prelaska u svom prvom nastupu protiv mostarskog Veleža, koji je, moramo naglasiti, tada bio jedini klub u danas etnički podijeljenom gradu, zasut raznim predmetima, zbog čega je sudija više puta morao prekidati igru.
U 32. godini života odlučio je da se okuša i u evropskim klubovima, pa je nekoliko godina igrao za Alemanniu Aachen te Viktoriju Köln, gdje je 1964. konačno i okončao svoju bogatu karijeru.
Za reprezentaciju Jugoslavije odigrao je ukupno 59 utakmica te je učestvovao na svjetskim prvenstvima u Brazilu 1950, u Švicarskoj 1954. i Švedskoj 1958. FIFA ga je 1953. godine uvrstila u sastav za utakmicu između Engleske i ostatka svijeta. Odigrao je poluvrijeme na Wembleyju i primio samo jedan gol, a utakmica je završena rezultatom 4-4.
Nakon okončanja fudbalske karijere bavio se i trenerskim poslom, pa je tako vodio nekoliko timova s naših prostora, zatim, Njemačke, Holandije i Austrije, a sa reprezentacijom Kameruna 1975. je osvojio Afrički kup nacija.
Koliki su utjecaj u komunističkom režimu imale razne tajne službe, na svojoj koži osjetio je i sam Vladimir, kada je nakon svih uvreda i ponižavanja od strane navijača Hajduka, odlučio da bude pomoćnik Slavku Luštici i svojim angažmanom pomogne Hajduku da osvoji titulu nakon 16 godina čekanja. Danas su mnogi skeptični i mišljenja su kako je to sve bila samo politička igra kako bi se smirila nestabilna politička situacija u državi, podsjetimo, to je bilo vrijeme tzv. MASPOK-a ili “Hrvatskog proljeća”, koje se najviše odrazilo baš u dalmatinskom kraju, odakle potječe i sam golman.
Kad su ga strani novinari pitali kako je naučio tako dobro da brani, rekao im je kako sve naučio sam, i uz pomoć tadašnjeg trenera golmana Hajduka Luke Kaliterne. Objasnio im je kako je prvo trenirao s malom lopticom veličine loptice za bejzbol, a kada se navikao na nju, fudbalska lopta mu je bila i previše velika.
Rus Lev Yashin je 1963. na primanju nagrade za najboljeg golmana Evrope u svom govoru spomenuo kako se ne slaže s ovom odlukom i da je po njegovom mišljenju nagradu zaslužio Vladimir Beara – činjenica je koja sama po sebi govori o veličini lika i djela, o sportskoj instituciji – Vladimiru Beari.
Autor: Kenan Čopra